Vrlo rano, majčinstvo sam počela povezivati s potpunim gubitkom slobode i vremena za sebe. Sa stalnom brigom za druge, do mjere u kojoj sebe iscrpiš do kraja. S umorom kojem nema kraja. S trpljenjem ponašanja supružnika - jer za neke ljude riječ partner jednostavno ne vrijedi. S različitim oblicima okova.

Istovremeno sam, isto tako rano, znala kakvim životom želim živjeti. I osjećala sam, iako to tada nisam znala jasno objasniti riječima, da je to suprotno onome što sam gledala kod svoje mame. Osjećaj je bio vrlo jednostavan i vrlo jasan:

Ja sebi ovo ne želim.

Život je previše slojevit da bi ga se moglo obuhvatiti jednim ovakvim tekstom, pa za sad skratimo i recimo ovako: iz tih ranih iskustava nastala su uvjerenja i emocije koje su me još godinama nakon odlaska iz tog doma sputavale.

Bilo je potrebno puno truda, suza, isprobavanja i hrabrosti da dođem do točke u kojoj sam se u životu osjećala na svome mjestu. Sa za mene idealnim partnerom u domu koji smo zajedno stvorili. U poslu koji me raduje, a koji sam sama podigla. Živeći dane i godine prilagođene mojem ritmu i željama.

Dok stvari nisu bile posložene, dok sam imala osjećaj da još slažem sebe i svoj život, razmišljanja o bebi uopće mi nisu dolazila u obzir. A kad je sve došlo na svoje i kad sam polako počela osjećati da je vrijeme, vratio se strah:

Ako u jednadžbu uvedemo bebu, sve što sam dugo stvarala rasplinut će se izvan moje kontrole.

Kao da to nije bilo dovoljno, tu negdje počelo se više pričati o realnoj zahtjevnosti majčinstva. Slažem se da se umanjivati ne treba, ali u tom trenu kao da sam odasvud dobivala poruke: teško, teško, teško.

A meni je dosta bilo teškog. Htjela sam lagano.

(Danas mi je pomalo smiješno koliko se taj strah znao pojačavati u PMS-u. Nekih sam mjeseci po njegovom sam intenzitetu mogla znati da ne smijem izaći iz kuće bez higijenskih potrepština.)

Ali nešto u vezi tog straha ipak je bilo drugačije nego ranije

Prvo - više nisam bila dijete. Imala sam veće sposobnosti kritičkog razmišljanja, više izbora da upravljam svojim životom, a time i veću odgovornost.

Drugo - kroz vlastito iskustvo i obrazovanje naučila sam da snažne emocije znaju varati, pogotovo ako tjeraju na bijeg od nečega što mi je duboko vrijedno. Znaš ono kad u ljutnji kažeš nešto zbog čega ti je kasnije žao?

Krenula sam u novu rundu istraživanja sebe

Polako, ali temeljito krenula sam ovim koracima:

• Najprije sam pogledala odakle moj strah dolazi. Znala sam da ne proizlazi iz okolnosti u kojima ja trenutno živim, već iz davno završene prošlosti. Ne proizlazi niti iz mog iskustva, već iz mog viđenja tuđeg iskustva. (Razgovarajući kasnije s mamom, shvatila sam da njoj to nije bilo onako strašno kako sam ja to doživljavala.)
• Osvijestila sam da intenzivne neugodne emocije otežavaju razmišljanje. I zapitala se: što sve ne uzimam u obzir dok sam u strahu? Je li ono što želim zaista nemoguće uz dijete - ili samo drugačije?
• Naučila sam ostajati s neugodnim. Samo osjećati strah, bez zaključivanja, bez donošenja odluka. Tu su mi uvelike pomogli joga, mindfulness i somatski rad.
• Pogledala sam u budućnost. Zamislila sebe za dvadeset godina i zapitala se: koja bi verzija mene tada bila mirnija i zadovoljnija - ona koja se nije usudila ili ona koja se odvažila?
• Osvijestila sam koliko majčinstvo objedinjuje moje vrijednosti - životnost, prisutnost, smisao. Između ostalog, zato već godinama i jesam radila s trudnicama i mamama.
• I na kraju, oslonila sam se na iskustvo koje već imam: da niti za jednu odluku ne možemo znati je li najbolja moguća, ali da u svim okolnostima imamo izbor. I da sam već mnogo puta dokazala sebi da mogu proći kroz teško i iz toga stvoriti lijepo i vrijedno.

I reći ću ti - tako mi je drago da nisam pokleknula pod tim strahom.

Iznenađenje, iznenađenje

O predivnoći svog malenog neću ni počinjati, ali reći ću ovo: majčinstvo me iznenadilo.

Možda baš zato što sam dugo nosila strahove, odlučila sam mu pristupiti čim opuštenije i izvući iz ovog iskustva užitka koliko je god to moguće. Neprospavane noći, izazovi s dojenjem, manjak vremena - ništa od toga nije ni približno onako teško kako sam očekivala. Koliko me je moj strah natjerao da očekujem.

Dogodilo se nešto sasvim suprotno. Odgovarajući na njegove potrebe, kao da u sebi stvaram dodatnu energiju. Njegova znatiželja potiče i mene da bolje gledam svijet. Njegovi pozivi na igru vraćaju mi zaigranost. A moja želja da on živi u boljem svijetu potiče me na veći angažman u zajednici.

Želim da ga u jednom trenu njegova uvjerenja nose kroz život, umjesto da ga koče, pa od prvih dana svjesno usmjeravam njegovu pažnju na dobro. Dane završavamo nabrajajući lijepe doživljaje, čime i ja osjećam veću zahvalnost za ovaj novi, bogatiji život.

I ima toga još mnogo, a zajedno ćemo stvoriti još više.

Koliko god neugodan bio, moj strah mi je pomogao da ovo iskustvo učinim što svjesnijim i vrijednijim. Natjerao me da dobro promislim, da kopam dublje i da izaberem.

I zato mu danas mogu reći - hvala. Jer ne znam bi li mi bilo ovoliko lijepo da me isprva nije bilo toliko strah.

Za tebe i tvoje pomake

Ako sama nosiš neki snažan strah koji te sputava, možeš pokušati ovo:

1. Zastani i pitaj se odakle dolazi.

   Je li to tvoje iskustvo ili tvoja interpretacija nečijeg tuđeg života? Je li reakcija na stvarne trenutne okolnosti ili reakcija na prošla, svršena iskustva?

   
   

2. Ne donosi odluke dok si u vrhuncu emocije.

   Dopusti si da strah postoji bez zaključivanja - barem neko vrijeme.

   
   

3. Uključi tijelo.

   Kroz disanje, pokret ili svjesno usporavanje pomozi živčanom sustavu da se smiri prije nego um krene odlučivati.

   
   

4. Pogledaj unaprijed.

   Zamislite sebe za deset ili dvadeset godina i pitaj se zbog čega bi tada više žalila.

   
   

5. Osvijesti svoje vrijednosti.

   Što je to što ti je u životu toliko važno da vrijedi riskirati nelagodu?
   

   
   

6. Prisjeti se svega kroz što si već prošla, što si sve ostvarila.

   Vjerojatno si već više puta dokazala sebi da možeš nositi teško i iz toga stvoriti nešto lijepo.
   

Ako ti se čini mnogo od jednom, ostani sa mnom jer ću u narednim tjednima i mjesecima više pisati o svakom od ovih koraka i primjenjivosti u različitim životnim situacijama i izazovima.

Jesi li se u nečemu prepoznala? Je li ti se pojavilo neko pitanje? Slobodno mi odgovori na ovaj mail. Na svaki odgovaram unutar dva dana i sve što pišeš ostaje između nas.

Želim ti lijep dan,

Ivana

Ovo je tekst mog newslettera poslanog ženama 15.1.2026. Ako želiš primati praktične savjete utemeljene u psihologiji i tjelesnom radu za lakše majčinstvo i periode životnih tranzicija , ostavi svoj mail ovdje.